U duge zimske noći kada vjetar fijuče, mi djeca sjedjeli smo na šiljtetu oko dede. A on je pričao…
“Bilo je to u vrijeme kada se na Hadž išlo konjima, a hećimi završavali u Wijenu ili Pešti. Tad sam ja bio momćić i amidža mi pričao da se Hadžiji iz njegovog sela desilo…
Elem, otišle Hadžije u Mekku. I jedan se Bosanac razboli. Počasnog gosta su liječili svi hećimi iz Mekke, nije bilo pomoći, pa i hećimi buduće Hadžije ali ništa. Bolesnik nikako da prizdravi. Priđe mu jedno jutro domaćin Arap i kaže:
“Sve smo na tebi isprobali osim dženetske voćke. Ona je bir-ilađ. Danas ću ti donijeti dvije koje imam , halal ti, neće li ti biti bolje.”
“Dobro”, odgovori Hadžija.
Ide Arap i nosi dvije suhe šljive:
“Eno ti dženetsko voće, ono raste u dženetskoj bašći.”
“Ma kakoj dženetskoj bašći, to je hošaf, to raste u mojoj bašći…
View original post 213 more words
Стиховања 